Jedina stvar koja fali u Norveškoj je pogled u daljinu...
Dosadno subotnje poslijepodne navelo me da se pentram na planinu. Polazak je od jezera, a plan je bio da osvojim ovaj vrhić koji se nalazi lijevo na gornjoj slici. Otišao sam znatno dalje i više, ne zato što sam htio nego zato što se iz šume uopće ne vidi kuda te put vodi.
Visina na kojoj sam bio je 700 metara i trebalo mi je kakvih dva sata da dođem gore. Nisam pratio sat. Nije ni bilo bitno dok nisam shvatio da se ne bih trebao dugo zadržavati. Imao sam dosta fore jer su ovdje dani dugi, al opet...
Penjući se kroz šumu sjetio sam se onih glupavih američkih horora u kojima tako na nekoj planinčugi postoje neki kanibali koji uhvate prolaznike pa ih kasape. Na izlazu iz šume, taman kada je ponestalo puta, ugledao sam kuću, mada nije bila ofucana kao one u filmovima. Uostalom, vratio sam se živ!
Narednih 200 metara bilo je pentranje po stijenama koje su dijelom bile vlažne i klizave. Radničke cipele imaju odlično trenje, no na klizavim stijenama ipak nisu mnogo pomagale. Prvobitni plan mi je bio da idem u Starkama i to definitivno ne bi bio dobar izbor!
Interesantno je da prilikom osvajanja svakog malog vrha uvijek postoji neki još viši vrh pa nije imalo smisla nastaviti penjanje. Odmah nakon par fotki krenuo sam nazad, a tad je počela malo padati kišica. Prepao sam se da će se stijene skroz namočiti pa bi sve bilo klizavo i skroz zeznuto za silazak. Srećom kiša se zaustavila, no u žurbi sam prošišao kraj puta. Tu je uskočila navigejša koja je za svaki slučaj bilježila moju putanju kojom sam došao. Pronašao sam put, spašen sam!
Silazak je nekako bio naporan. Valjda je ipak predugo trajalo sve skupa. Sljedeći put krećem ranije, nosim više vode, a bome i hranu.