Ovo promišljanje nema neke veze konkretno sa Norveškom, ali ima veze sa životom stranca u nekoj zemlji pa eto tako i stranca u Norveškoj. Došljaci iz istih krajeva, zapravo iz istih govornih područja, uglavnom se svi međusobno poznaju. Neki od njih se skontaju i iskreno se druže, drugi reda radi, a poneki i zato jer nemaju s kim drugim. Svatko je uglavnom u svakoj od tih skupina periodično i bez nekog pravila može mijenjati skupine. I sad kako to obično biva, veliki ljudi pričaju o idejama, a mi mali o drugim ljudima. Malo nas je, al smo govna.
Svi znaju sve o svima. Prosječni došljak prije bi pukao po šavovima nego sačuvao tajnu za sebe. Mora barem jednom uhu došapnuti svoju tajnu koja naravno više nije tajna, jer tajna nije tajna kad je zna više od jedne glave. I šta se dalje dešava? To uho nakon procesuiranja vidi kome je "sigurno" dalje proslijediti informaciju i zabava počinje. Tren nakon što je onaj originalni vlasnik tajne zatvorio usta, za nju su već svi čuli i postoji nekoliko varijanti. Što namjerno izvrnute, što slučajno. Komentari i osude su neizostavni, jer svi znaju bolje živjeti tuđe živote. Kompliciran je to život i nemam pojma kako da se isključim iz tog dijela stranjskog življenja. Postalo je prevelik teret. Informacije, man'te me se!
