Lijep poluoblačan dan, pade mi na pamet da krenem na obližnju planinu gdje su prije dvije godine (čini mi se) sagradili cesticu kako bi gore napravili malu elektranu. Ajde idem prošetati guzicu malo. Ne bi trebalo biti naporno s obzirom da idem putem. Zbog čistine kojom se krećem morao sam zamotati tintaru.
Put je na nekim dijelovima strm. Baš strm. Izgleda kao da je pod 45 stupnjeva. A osjet je bio kao uspon od 89 stupnjeva. Imam ja kila, a nakupilo se i godina.
Nemam sliku koja može dočarati tu strmost. Morao bi slikati sa strane, a to nije bilo izvedivo. Vjerujte mi na časnu pionirsku.
Još sam malo koračao i došao sam do tog velebnog zdanja radi kojeg su oni porušili ogromno drveće i sagradili nekih tri i pol kilometra puta u ovoj nedođiji. Valjda im se računica isplati.
Inače po Norveškoj ima puno tih malih hidroelektrana koje iskorištavaju ove male riječice nastale topljenjem snijega i leda, te padanjem kiše. Ja za neke izvore vode ne znam. Možda i ima negdje poneki.
Put do ovdje je trajao sat i petnaest minuta. Šta sad? Prerano mi je da se vraćam. Umoran nisam. Idem malo istražiti planinu gdje sam se penjao 2013. godine, kad sam tek doselio u Norvešku.
Sjećam se da sam prolazio pored neke kućice. Da li je to planinarski dom ili nečija vikendica - ne znam. Nisam pokušavao ući.
Sjećam se da sam prolazio pored neke kućice. Da li je to planinarski dom ili nečija vikendica - ne znam. Nisam pokušavao ući.
Već tu su trava i mahovina bili natopljeni vodom pa je trebalo pažljivo koračati. Što zbog održavanja suhih nogu, što zbog padanja kad se komad tog raslinja otkine na strmom kamenju.
Uspio sam se probiti kroz to "močvarno" tlo do tvrdog terena. Tu je bilo mnogo lakše kretati se, premda isto je bilo dosta raslinja između kamenja i naravno, radi topljenja snijega gotovo svuda je bilo mokro.
Našao sam se na području gdje sam prije sedam godina uslikao selfi. Da li su selfiji tada već postojali kao pojam? Eh, selfi prije sedam godina... Tada sam bio sedam godina mlađi. Bio sam i sedam godina manje lud. A vidi me sad!
Ovdje sam već bio. Ovo je stara vijest. Da li da idem na obližnju planinu? Hoću reći, da li da idem na "obližnju" planinu. Sve je to kao tu negdje, ali kao neuki planinar nemam pojma hoću li tamo dospjeti za sat ili za tri sata. Imao sam želju već dugo popeti sa na tu planinu, pa kad sam već tu "u blizini", ne preostaje mi ništa drugo nego da krenem.
Stvari su se počele komplicirati zbog mnogih potočića. Trebalo je jednu oveću uvalu, prepunu sitnih potočića zaobići ili ispreskakati. Neke dijelove sam prešao tako što sam obilazio iznad snijega. To je uvjetovalo mnoga pentranja i spuštanja, isprobavanja pa vraćanja na početnu točku. Sa pedesetak metara daljine izgleda da je moguće prijeći, ali kada priđeš bliže i kada vidiš da ima više od metra za preskočiti, ili pak još gore da je kamenje s druge strane nestabilno, zapitaš se vrijedi li mogućnost mokrih nogu (a možda i više) nevraćanja i potrage za boljim putem.
Mic po mic, stigao sam i do vrha. Nakon četiri sata hodanja bilo je vrijeme za voćke i sendviče. Pojeo sam ih toliko brzo da nisu ni znali što ih je snašlo. Uslikao sam tu na vrhu jednu okolokružnu fotku. Ove fotke izgledaju bezveze, ovako na blogu. Ne znam ima li kakva mogućnost da se implementira ono da se slika može okretati. Ovako u najgorem slučaju moguće je kliknuti i uvećati sliku pa malo pogledati.
To je bilo to. Već lagano umoran, trebalo se zaputiti nazad, ali nisam bio još zadovoljan. Već dugo želim doći na ovu planinu i baciti pogleda na drugu stranu jer je dosta strma s te druge strane. Zapravo izgleda prilično strašno s te strane kada se gleda odozdo. Evo imam jednu staru fotku kad sam bio na drugoj strani. Ova planina na kojoj sam sad je ova strmača na lijevoj strani.
Da bi se došlo do te strane trebalo je ići malo nizbrdo. Nekih pedeset ili sto metara. To mi se nije sviđalo, jer naravno onda se moram ponovo penjati na vrh, pa opet na one male vrhiće kako bi zaobišao potoke.... Uf, mnogo je to dodatnog hodanja, ali, kad sam već tu....
Svega nekoliko minuta sam se tu zadržao, jer naravno da sam kasno krenuo u ovaj pohod. Osim toga, čekalo me dosta preskakanja preko vode, a također naravno nisam najsigurniji kojim putem sam došao. Sve izgleda vrlo slično.
Najmanje sat i pol probijao sam se do cestice za spust nazad. Uspio sam naći neke prijelaze koja sam koristio prilikom uspona, ali na nekim mjestima je bilo češkanja po glavi.
Dobra stvar je da sam prije nekoliko tjedana našao neku aplikaciju koja ima mogućnost skidanja topografskih karti (premda ima telefonskog signala, čak i 4G dobrim dijelom), moguće je snimiti točke gdje se trenutno nalazim, a to je super za zabilježavanje ovih prijelaza preko vode. E da, super aplikacija, samo ja konj nisam uopće koristio te mogućnosti nego sam slikao selfije.
Negdje na pola puta na toj cestici naišao sam na mnoštvo planinarki neobrijanih nogu. Izgleda da su ih netom dovezli jer su vrata na ogradi bila otvorena kad sam išao gore. Za njih je počeo ljetni provod u planinama.
Evo kako to izgleda kad gradsko dijete mora proći pored ovčica. Video je trebao biti duži, ali izgleda da sam dodirnuo ekran tijekom snimanja.
Po nekoj mojoj slobodnoj procjeni uz malo mjerenja po karti, prehodao sam nekih petnaest kilometara tijekom sedam sati. Ne djeluje nešto mnogo, ali treba uzeti u obzir da sam debela mrcina i da je sve to hodanje bilo gore dolje gore dolje gore dolje. Uostalom, koga briga koliko sam prešao. Treba mi sljedeća destinacija! I ako može, da sretnem neke ljepše planinarke.