Bome prošlo deset godina u tuđini. Kruh je to sa sedam kora. Na današnji dan prije deset godina, nadvilo se sniježno nevrijeme nad Evropom. Rano ujutro uputio sam se na aerodrom u Zagreb. Krećem u neki novi život. Krećem u bolji život. Ostavljam onaj stari koji i nije bio neki život.
Ukrcali smo se u avion i čekamo. Već po drugi put čiste nam krila od leda, špricaju ih nekakvim antifrizom ili čime već. Snijeg neumoljivo pada, pista se ne razaznaje u bjelini. Zašto sam i kuda krenuo? Razmišljam. Pa nije ovaj stari život baš toliko loš. Svakako bolji je od nikakvog života.
Uzletjeli i preletjeli smo cijelo to nevrijeme. Bio sam zabrinut radi presjedanja, ali tada u tom prvom avionu nisam ni bio svjestan tog velikog krkljanca u zračnom prometu i nisam znao da će i taj drugi avion zapravo mnogo kasniti. Sve je prošlo u najboljem redu, ostao sam živ, stigao sam u bolji život.
Sada, deset godina više u guzici, a bome i jedno dvadeset i pet kilograma više u istoj, život je idila. Širim se u stanu od sedamdeset i šest kvadrata, pare stižu na račun svaka dva tjedna, a sve što ja moram učiti je nekoliko klikova na kompjuteru. Jedino što je Evropa na rubu trećeg svjetskog rata u koji se ova moja Norveška direktno upetljala pomažući Amerima da miniraju Rusko-Njemački plinovod. Nije im to trebalo, ali dobro, oprostit će Rusi prvi put.
Osim svjetske ratne i ekonomske nesigurnosti, ovaj moj lagodan život bliži se svom kraju. Još nekih dva mjeseca klikovi mišom će donositi pare, a nakon toga mogu kliktati koliko me volja, para nema. Zapravo, nije to skroz sigurno. Ukoliko ne pronađem znojni izvor prihoda, možda se ovo plaćanje klikova i nastavi. Ništa još sad ne mogu znati, čut će se.
Uslijed namjernog uništavanja ekonomije poskupljivanjem energije, postalo je i dosta teže pronaći posao u Norveškoj. Osim bankrota koji se sve više događaju, došao je i veliki broj izbjeglica koji naravno imaju prednost prilikom zapošljavanja. Mi koji smo radili, plaćali poreze, ma koga briga za nas.
I tako, situacija je čupava, neizvjesna, vidjet ćemo. Čak mi se po glavi mota opcija o povratku. Navodno je kod nas sada malo bolje. Mada s druge strane, Hrvatska je počela uvoziti stranu radnu snagu za koju vjerojatno EU daje subvencije kako bi se oni zapošljavali, a naši bili prisiljeni na dodatno iseljavanje. U Evropi se provodi to miješanje nacija kako bi se sve zemlje društveno oslabile i kako bi se lakše provodili svi ostali planovi. Možda bi bilo mudro i seliti negdje dalje? Meksiko, Afrika, Rusija?
Tko će ga znati što je pametno činiti. Nema pametne odluke. Prije deset godina mislio sam da je pametno da idem u Norvešku. Sad nisam siguran da je to bilo pametno, ali nisam siguran ni da nije. Unatoč ekonomskoj stabilnosti ne vidim da sam bilo šta postigao. Ono najbitnije nisam. A mislio sam da je problem najviše u tom nekakvom siromaštvu koje me uvijek pratilo na Balkanu. Izgleda da je problem ponajviše bio u meni. A možda i nije. A možda je još uvijek!
Mnogo sam toga naučio u Norveškoj! Neke stvari možda dolaze i kao mudrost starenjem. A neke i nisam naučio. Recimo, i dalje hrabro govorim u lice šta mislim, premda me to znalo podosta koštati.
Najvažnije što sam ovdje naučio je da Balkanci nisu stoka onako kako mi svi volimo reći za sebe. Neodgojeni, bagra, samo gledamo kako prevariti nekoga. A jok! Stoka su pojedinci koji su pokvareni bezdušni gmazovi, bez obzira na porijeklo i trenutnu lokaciju. Ovdje sam imao susret sa trojicom izrazito pokvarenih pojedinaca, čistokrvnih Norvežana. Takvu zlobu, takvu izopačenost uma i podmetanje nisam nikada kod nas doživio. Niti izbliza. Ovdje se radilo gubljenju radnog mjesta jer se jednom pojedincu prohtjelo. Organizirao je još i pomoć nekolicine drugih. U to je bio upetljan sindikat i advokati, borio sam se koliko sam mogao, ali nisam uspio. No nisam niti jednog trenutka posustao! Dakle i to je jedna stvar koju sam naučio. Nema ustupanja ni pedlja jer sam ja tamo neki mali sa Balkana koji je došao u njihovu zemlju izobilja i poštenja. Pokazali su se ovi pojedinci kakvi mogu biti. Od tada slabo više imam povjerenja prema Norvežanima. Prije toga sam imao, a sada znam da sam bio u krivu.
Zamisli, u jednom trenutku tokom tog našeg okršaja, zlotvori su tražili da ja obrišem ovaj blog. Eeeeee, da obrišem blog! I onda meni moj advokat još kaže da bi trebao postupiti kako oni zahtijevaju. Jedino što sam napravio je da sam obrisao tekstove koji su spominjali posao. Nažalost baš ti tekstovi su uglavnom bili najbolja zezancija ovdje, šta ćeš. Najgore je što su oni meni tada ubili volju da išta više pišem. Vidim sada kako se to lako može iskoristi protiv mene. Pa čak ovo ovdje što sam pisao nekoliko odlomaka iznad, ne bi me čudilo da me za godinu dvije streljaju dobri Norvežani, jer kako se ja samo usuđujem spomenuti ono što su malo upućeniji od mene informirali svijet. Sve je moguće.
Deset godina minimalne izloženosti suncu, shvatio sam da je to možda i najbitnija stvar u životu. Možda i nije sunce najbitnije, ali je vrlo visoko među bitnim stvarima. Nakon par godina sam ja to spoznao, a iz godine u godinu postaje sve izraženije. Utiče ovaj mrak negativno na um. Kompletno zdravlje se urušava. Nema ničega što to može zamijeniti. Ne čudi me što mnogi ovdje puno piju. Ja se tom sportu nisam odao, nisam to ja, ali razumijem ih. Ako se budem morao vraćati u Hrvatsku, radovat ću se suncu. Evo radujem se sad već iako ne znam da li ću morati nazad. A prošlo ljeto kad sam bio u Hrvatskoj, prvi put tokom ljeta od kad sam odselio, bilo mi zlo od istog tog sunca i vrućine. Ali neka!
Hladnoća je ipak nešto što sam prihvatio. Posebno posljednjih nekoliko godina od kad sam se počeo tuširati hladnom vodom. Zimi voda pipovača bude na nekih pet šest stupnjeva. Toliko sam se navikao na to hladno tuširanje da mi je još uvijek žao što sam živeći kod nas trošio struju za tuširanje. Prestao sam nositi kapu na ovoj svojoj ćelavoj glavi i nosim ili fleece ili neku drugu tanku jaknu zimi, čak i kad je temperatura ozbiljno u minusu. Je meni hladno, ali prihvaćam tu hladnoću i ne borim se protiv nje. I bude ok. Čudan je to neki osjećaj, ali i dobar! Malo su mi nenormalni postali ovi koji se umotavaju u jakne, šalove i kape. Ali onda se sjetim da ustvari ja nisam normalan. Ah, svaka budala ima svoje veselje.
Razmišljam o čemu bi još pisao. Nisam se uopće pripremio za ovo. Znao sam da deseta godišnjica dolazi, ali nisam imao nikakvu namjeru da bi nešto o tome pisao na blogu. Nego prekjučer, nešto sam čeprkao po facebooku i naletim na konverzaciju sa jednom Anom koja mi je godinama unazad poslala zahtjev za prijateljstvo, iako se nismo poznavali. Ona živi tu negdje u Norveškoj i ne poznajemo se ni danas. Malo sam pročitao to što smo mi onda pisali i ukratko, čitala je blog i sviđa joj se stil pisanja. I tako nekako počelo mi se motati po glavi da bi mogao napisati nešto povodom deset godina. Ali ovo što pišem nije niti malo komično. Da li je to Norveška uspjela uništiti moje pisanje?
Razmišljam, nije ovdje više baš nešto isplativo ekonomski. Najmovi stanova su nenormalno poskupili, troškovi struje još nenormalnije, gorivo, hrana... Uvijek je ovdje sve to bilo skupo, ali ovih zadnjih par godina je nenormalno. S obzirom da u Hrvatskoj ne moram biti podstanar, nešto se prebrajam, oduzimam, dodajem, možda bi meni ekonomski bilo dosta slično tamo. Možda malo gore, ali ima tu drugih kvaliteta. Sunce! Govoriš svoj jezik. Sjedneš u birtiju i promatraš život ljudi. Sretneš stare poznanike, neke s kojima si išao u školu, sjetiš se kako si u osmom razredu onome provokatoru iza sebe zabio tehničku olovku u ruku jer te zvao šećerni i čokoladni. Nema toga ovdje. Ajde mogu sresti neke relativno stare poznanike. Više su stari poznanici zato što su stari sami po sebi, nego što se mi dugo znamo. Dolazio sam turistički u Norvešku i godinama ranije i tada sam znao većinu Balkanaca koji žive ovdje u okruženju, ali nisu oni neko moje društvo. Uglavnom su to sve nešto stariji ljudi od mene, oženjeni i razvedeni parovi. Upoznao sam ja nekolicinu ljudi i ovako, ponajviše kroz posao, ali većina toga se nekako ne održi. Mislim da je to normalno u ovim godinama također, ali vjerujem da je više izraženo činjenicom da sam stranac.
Nešto malo brljam na norveškom, na engleskom mi i humor funkcionira, nije mi to problem, ali kad ti počneš po naški pričati preciznije, jasnije i trosmisleno kad treba... Posebno kad naiđeš na nekoga kome mozak isto tako funkcionira. Ma nema tome zamjene. Kakav norveški, engleski, kakvi bakrači.
Ženka! Bilo je tu nekakvih uparivanja, pa rasparivanja i u zadnje vrijeme sam već duže neparan. Koliko mi se čini to je ovdje dosta teško izvodivo za mene. Neki pokušaji sa domaćim curama, ženama, bili su bezuspješni. Nikome ne pada na pamet ići u Norvešku. A bome su i u pravu. Još uz život u Norveškoj morale bi i mene podnositi. Pa nema tako jako žene. Tko bi to izdržao? Ali i kad bi se vratio, nešto nemam velike nade po tom pitanju. Teško to ide kad zagaziš u neke godine. Nažalost mnoge slobodne dolaze u paketu sa djecom. Ja sam bio budala i to sam probavao prije, tako da mi sada više ne pada na pamet. Da nisam te greške radio tada, možda bi sada bio uparen i razmnožen.
Prije nekoliko godina zove me mama i kaže da je pronašla ljubavno pismo u mom poštanskom sandučiću. Iste sekunde kad sam pitao kako zna da je ljubavno pismo, bilo mi je jasno da ga je otvorila i pročitala. I ja svašta pitam. Pročitala je ona meni to, ja gledam, ne vjerujem, češkam se iza uha. Kasnije sam to pismo donesao ovamo, pročitao sam ga mnogo puta, tražio moguće nagovještaje, razmišljao tko bi to mogao biti, ali lampica se nije upalila. Kaže ona da je htjela to, to i ono, ali ja joj nisam dao šansu. Razmišljam, možda bi ti sada dao šansu da znam tko si, ali ne znam. Ja sam se trudio da shvatim, bezuspješno. Potpisala se kao BezimenA. Ovo A mi je hint da joj ime počinje sa A. Čak sam uspoređivao i rukopise sa nekim Aicama, ali nije to to. Kaže da sam je upoznao i žao joj je što nikada nisam primijetio koliko joj značim. A ne poznajem baš puno Aica. Ne znam... Možda je to bila baš ta prilika za uparivanje, ali nije mi dala dovoljno hintova u pismu. Što će reći da je bilo odlučeno da tu ništa ne bude i izgleda da nije mogla ništa birati ni ona, ni ja. BezimenA, ako slučajno čitaš ovo, javi se. Samo nemoj opet preko pisma da ne mora moja mama opet čitati preko telefona. Ili sačekaj ako se budem morao vratiti, pa onda šalji pismo. I potpiši se ovaj put ko svako pošteno žensko! Znaš nas muške, glupavi smo mi da otkrijemo nešto ako nam se ne nacrta.
Eto sad je mene opet uhvatilo mozganje tko bi to mogao biti. Vidim pismo je poslano 2016. Bome prošlo je već godina od tada. Gdje li je BezimenA...
Premda, razmišljam nešto, jer u Norveškoj ima puno vremena za razmišljanje, možda mi uopće ne donosimo nikakve odluke tijekom života. Nekako mi se sve više čini da se život događa, mi mislimo da odlučujemo, a zapravo mi samo prihvaćamo taj tijek misleći da smo mi tu nešto odlučili. Valjda sam dobro izrekao ono što mislim. Često imamo neke izbore. Veće, manje, svejedno. Pa kao promišljamo koja će opcija biti bolja, a kad sve to prođe onda je jasno da je to bila jedina opcija.
Sada nekako mislim da uopće nisam imao mogućnost da ne odem za Norvešku prije deset godina. Tada mi je sve to nekako u životu pozavršavalo u Hrvatskoj i bilo je vrijeme za drastične promjene. I dogodila se promjena. Najveća u životu. Da li je to bila dobra promjena nikada neću znati. Tako je kako je.
Sjećam se da sam jedno mjesec i pol prije dolaska ovamo dobio posao. I da ne iznosim sad detalje koji su se izdešavali narednih dan dva, morao sam reći šefu da ipak ne bih taj posao, jer selim u Norvešku. Zamisli, kod nas je uvijek bilo teško dobiti posao i onda kad ga dobiješ ti se predomisliš. Luđak i pol. Ali eto, financijski je ispalo da je dobro da nisam tamo radio. Ali tko zna, možda bi onako sveukupno ipak bilo bolje i da sam ostao.
Ovdje me sad najviše muči to što život prolazi, ništa značajno se ne dešava, usamljenost je ogromna, besmisao još veći, tuga, čemer i jad. Ali tako bi možda bilo i u Hrvatskoj, samo još uz to i u besparici. Ma teško je tu biti pametan.
Drži me neki osjećaj da ipak ostajem ovdje. Šta će selo reći ako se vratim podvijenog repa? Nikada nisam mario za selo, pa ne marim ni sada. Nije to problem. Problem je šta ću ja sam sebi reći ukoliko se vratim. Možda bi to bi bilo dobro, ali na neki način bi bio i neuspjeh. Nisam otišao sa namjerom da se vraćam. Nisam planirao da zaradim toliko da zidam kuću koja bi zauvijek ostala bez fasade, nego sam odselio, nastavljam život negdje drugdje. To je bio plan i svaki povratak je ustvari poraz na neki način. Kako god bilo, deset godina mračne robije sam izdržao. Pitam se samo koji sam to zločin napravio.